CILE
Pustinja Atacama na severu zemlje sadrži velika mineralna bogatstva, naročito bakar i nitrate.
Najveći dio stanovništva i poljoprivrednog zemljišta koncentrisani su
u relativno maloj središnoj dolini u kojoj se nalazi i glavni grad
Santiago. Ova je regija i istorijsko središte Čilea iz koje se zemlja
širila prema severu i jugu.
Južni Čile bogat je šumama i pašnjacima, a reljefom dominira niz vulkana i jezera. Južna je obala lavirint fjordova, zalieva, prolaza, te zavojitih poluostrvoa i ostrvoa. Istočnu granicu zemlje čine Ande u kojima se nalazi najviši vrh Nevado Ojos del Salado (6.880 m).
Čile kontroliše i Uskršnji otok, najistočnije ostrvo Polinezije, te Ostrvo Robinsona Crusoea u arhipelagu Juan Fernández. Polaže pravo i na velik dio Antarktike.
mercredi 13 février 2013
BRAZIL
Među povjesničarima vlada mišljenje da su područje današnjeg Brazila naselili polunomadski narodi 10.000 godina prije prvog iskrcavanja portugalskih istraživača 1500. godine, koje je predvodio Pedro Álvares Cabral.
Tijekom iduća tri stoljeća, područje Brazila su naseljavali Portugalci i izrabljivali prirodna dobra, u početku je to bilo većinom drvo pernambuco (drvo brazil ili Pau-Brasil), a onda su se u velikoj količini počele stvarati plantaže šećerne trske i kave. Također je u to vrijeme jedna od važnijih aktivnosti bila i rudarstvo (većinom se vadilo zlato). U početku se kao radna snaga koristilo porobljeno indijansko stanovništvo, a poslije 1550. godine i afričko.
1808. godine, kraljica Marija I. od Portugala (Maria I de Portugal) i njezin sin i regent, budući kralj Ivan VI. od Portugala (João VI de Portugal), su se bježeći pred Napoleonovom vojskom preselili u Rio de Janeiro, zajedno sa kraljevskom obitelji, plemstvom i vladom. Ovo je jedini zabilježeni prekokontinentalni premještaj kraljevske obitelji.
Iako se kraljevska obitelj vratila u Portugal 1821. godine, za ovo vrijeme je Brazil prosperirao, što ga je podiglo do statusa ujedinjenog kraljevstva pod vlašću portugalske krune. Princ regent Dom Pedro I. (kasnije poznat kao Pedro IV. od Portugala) je proglasio neovisnost 7. rujna 1822. godine, čime je osnovao Brazilsko Carstvo.
Ropstvo je ukinuto 1888. "Zlatnim zakonom" kojeg je stvorila princeza Izabela, a intenzivno doseljavanje iz Europe je stvorilo osnovu za razvitak industrijalizacije. Pedra I. je nasljedio njegov sin Pedro II. koji se u starijoj dobi odrekao prijetolja kako bi izbjegao mogući građanski rat između vojske i mornarice. Time je proglašena federalna republika, službenog imena Republika Sjedinjenih Brazilskih Država, koju je proglasio feldmaršal Deodoro da Fonseca, 15. studenog 1889.
Krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, Brazil je privukao više od 5 milijuna europskih i japanskih imigranata. U tom razdoblju se događa snažna industrijalizacija Brazila i razvoj unutrašnjosti. U dvadesetom stoljeću diktatura je tri puta vladala Brazilom: od 1930–1934 i 1937–1945 pod vodstvom Getúlija Vargasa i od 1964–1985 pod vodstvom vojne hunte koju su poduprijele SAD. Od 1985. godine, Brazil je demokratska predsjednička republika.
Među povjesničarima vlada mišljenje da su područje današnjeg Brazila naselili polunomadski narodi 10.000 godina prije prvog iskrcavanja portugalskih istraživača 1500. godine, koje je predvodio Pedro Álvares Cabral.
Tijekom iduća tri stoljeća, područje Brazila su naseljavali Portugalci i izrabljivali prirodna dobra, u početku je to bilo većinom drvo pernambuco (drvo brazil ili Pau-Brasil), a onda su se u velikoj količini počele stvarati plantaže šećerne trske i kave. Također je u to vrijeme jedna od važnijih aktivnosti bila i rudarstvo (većinom se vadilo zlato). U početku se kao radna snaga koristilo porobljeno indijansko stanovništvo, a poslije 1550. godine i afričko.
1808. godine, kraljica Marija I. od Portugala (Maria I de Portugal) i njezin sin i regent, budući kralj Ivan VI. od Portugala (João VI de Portugal), su se bježeći pred Napoleonovom vojskom preselili u Rio de Janeiro, zajedno sa kraljevskom obitelji, plemstvom i vladom. Ovo je jedini zabilježeni prekokontinentalni premještaj kraljevske obitelji.
Iako se kraljevska obitelj vratila u Portugal 1821. godine, za ovo vrijeme je Brazil prosperirao, što ga je podiglo do statusa ujedinjenog kraljevstva pod vlašću portugalske krune. Princ regent Dom Pedro I. (kasnije poznat kao Pedro IV. od Portugala) je proglasio neovisnost 7. rujna 1822. godine, čime je osnovao Brazilsko Carstvo.
Ropstvo je ukinuto 1888. "Zlatnim zakonom" kojeg je stvorila princeza Izabela, a intenzivno doseljavanje iz Europe je stvorilo osnovu za razvitak industrijalizacije. Pedra I. je nasljedio njegov sin Pedro II. koji se u starijoj dobi odrekao prijetolja kako bi izbjegao mogući građanski rat između vojske i mornarice. Time je proglašena federalna republika, službenog imena Republika Sjedinjenih Brazilskih Država, koju je proglasio feldmaršal Deodoro da Fonseca, 15. studenog 1889.
Krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, Brazil je privukao više od 5 milijuna europskih i japanskih imigranata. U tom razdoblju se događa snažna industrijalizacija Brazila i razvoj unutrašnjosti. U dvadesetom stoljeću diktatura je tri puta vladala Brazilom: od 1930–1934 i 1937–1945 pod vodstvom Getúlija Vargasa i od 1964–1985 pod vodstvom vojne hunte koju su poduprijele SAD. Od 1985. godine, Brazil je demokratska predsjednička republika.
BOLIVIJA
Među prvim indijanskim kulturama na području današnje Bolivije razvila se Tiwanaku kultura uz južnu obalu jezera Titicaca, u 2. veku pre Hrista. Uprkos razvijenim arhitektonskim i poljoprivrednim umećima ova je kultura nestala oko 1200. Otprilike istovremeno nastaju kulture Moxos u istočnim ravnicama i Mollos u severnom delu zemlje, koje nestaju pre početka 13. veka. Oko 1450. u ovo područje prodiru Inke i pripajaju ga vlastitom carstvu, sve do španskog osvajanja 1525.
Tokom španske kolonijalne vlasti ovo se područje naziva "gornjim Peruom" i pod upravom je potkralja u Limi. Bolivijski rudnici srebra donose bogatstvo kolonizatorima. Kao radna snaga služe porobljeni Indijanci.
Otpor kolonijalnoj vlasti počinje u vreme Napoleonskih ratova zbog kojih je oslabio španski uticaj. Iako je nezavisnost proglašena 1809. trebalo je proći 16 godina sukoba pre uspostave republike, 6. avgusta 1825. Slabost i politička podeljenost dovode do gubitka obalnog područja u ratu sa Čileom (1879–1883). Bolivija ostaje bez izlaza na more i jedino joj visoka cena srebra na svetskom tržištu omogućuje delimičan napredak i stabilnost. Početkom 20. veka vodeće mesto u izvozu dobija kositar.
Loši životni uslovi većine stanovništva, uglavnom domorodačkog porekla primoranog na težak rad primitivnim načinima, te poraz u ratu sa Paragvajom (1932–1935) označavaju prekretnicu u politici i početak uspona revolucionarnog pokreta.
Nacionalni Revolucionarni Pokret (MNR) dobija izbore 1951. Vlast im uskraćuje pobedu, pa MNR podiže uspešnu revoluciju 1952. i pokreće temeljite promene: poljoprivrednu reformu, obrazovanje i nacionalizaciju najvećih rudnika. Međutim, to je i početak razdoblja političkih neslaganja i smena političkih i vojnih vlasti (hunte), obeleženo kršenjem ljudskih prava, korupcijom, ekonomskom krizom i trgovinom droge.
Zaokret počinje 1993. liberalizacijom privrede i "kapitalizacijskim" programom kojim su investitori (uglavnom strani) dobili 50% vrednosti važnih preduzeća uz obavezu kapitalnih ulaganja. Provode se i antikorupcijski i socijalni programi. Najveću prepreku naporima za oporavak privrede predstavljaju uzgajivači koke - sredinom 1990ih Bolivija je među najvećim svetskim dobavljačima kokaina. Višegodišnjim naporima specijalnih policijskih snaga smanjena je prizvodnja droge.
2001. dolazi do novih protesta zbog vladinog pokušaja privatizacije svih izvora vode (prema savetu Svetske banke) što je dovelo do ogromnog povećanja cene pitke vode u nekim područjima (grad Cochabamba). Ovakav potez naišao je na opravdano protivljenje već i ovako siromašnog stanovništva. Bolivija i dalje ostaje pod pritiskom pogrešnih političkih poteza, socijalnih nemira i rastuće zaduženosti.
Među prvim indijanskim kulturama na području današnje Bolivije razvila se Tiwanaku kultura uz južnu obalu jezera Titicaca, u 2. veku pre Hrista. Uprkos razvijenim arhitektonskim i poljoprivrednim umećima ova je kultura nestala oko 1200. Otprilike istovremeno nastaju kulture Moxos u istočnim ravnicama i Mollos u severnom delu zemlje, koje nestaju pre početka 13. veka. Oko 1450. u ovo područje prodiru Inke i pripajaju ga vlastitom carstvu, sve do španskog osvajanja 1525.
Tokom španske kolonijalne vlasti ovo se područje naziva "gornjim Peruom" i pod upravom je potkralja u Limi. Bolivijski rudnici srebra donose bogatstvo kolonizatorima. Kao radna snaga služe porobljeni Indijanci.
Otpor kolonijalnoj vlasti počinje u vreme Napoleonskih ratova zbog kojih je oslabio španski uticaj. Iako je nezavisnost proglašena 1809. trebalo je proći 16 godina sukoba pre uspostave republike, 6. avgusta 1825. Slabost i politička podeljenost dovode do gubitka obalnog područja u ratu sa Čileom (1879–1883). Bolivija ostaje bez izlaza na more i jedino joj visoka cena srebra na svetskom tržištu omogućuje delimičan napredak i stabilnost. Početkom 20. veka vodeće mesto u izvozu dobija kositar.
Loši životni uslovi većine stanovništva, uglavnom domorodačkog porekla primoranog na težak rad primitivnim načinima, te poraz u ratu sa Paragvajom (1932–1935) označavaju prekretnicu u politici i početak uspona revolucionarnog pokreta.
Nacionalni Revolucionarni Pokret (MNR) dobija izbore 1951. Vlast im uskraćuje pobedu, pa MNR podiže uspešnu revoluciju 1952. i pokreće temeljite promene: poljoprivrednu reformu, obrazovanje i nacionalizaciju najvećih rudnika. Međutim, to je i početak razdoblja političkih neslaganja i smena političkih i vojnih vlasti (hunte), obeleženo kršenjem ljudskih prava, korupcijom, ekonomskom krizom i trgovinom droge.
Zaokret počinje 1993. liberalizacijom privrede i "kapitalizacijskim" programom kojim su investitori (uglavnom strani) dobili 50% vrednosti važnih preduzeća uz obavezu kapitalnih ulaganja. Provode se i antikorupcijski i socijalni programi. Najveću prepreku naporima za oporavak privrede predstavljaju uzgajivači koke - sredinom 1990ih Bolivija je među najvećim svetskim dobavljačima kokaina. Višegodišnjim naporima specijalnih policijskih snaga smanjena je prizvodnja droge.
2001. dolazi do novih protesta zbog vladinog pokušaja privatizacije svih izvora vode (prema savetu Svetske banke) što je dovelo do ogromnog povećanja cene pitke vode u nekim područjima (grad Cochabamba). Ovakav potez naišao je na opravdano protivljenje već i ovako siromašnog stanovništva. Bolivija i dalje ostaje pod pritiskom pogrešnih političkih poteza, socijalnih nemira i rastuće zaduženosti.
ARGENTINA
Područje današnje Argentine bilo je rijetko naseljeno prije dolaska europskih kolonista. Indijanski narod Diaguita živio je na prostoru sjeverozapadne Argentine, uz rub Carstva Inka, a nešto istočnije narod Guaraní.
Prvi Europljani pod vodstvom Ameriga Vespuccia dolaze 1502. Španjolci uspostavljaju stalnu koloniju na mjestu današnjeg Buenos Airesa 1580, kao dio Potkraljevstva Peru. Nakon uspostavljanja Potkraljevstva Rió de la Plata 1776. koje je obuhvaćalo današnje države Argentinu, Paragvaj, Urugvaj i veći dio Bolivije, Buenos Aires postaje važna luka. Zbog proizvodnje privrednih dobara i iz političkih razloga postupno se razvija u jedan od najvažnijih trgovačkih centara u regiji.
Potkraljevstvo se nakon kratkog vremena raspalo zbog unutrašnjih neslaganja i manjka potpore iz Španjolske kada je Napoleon Bonaparte srušio Španjolsko kraljevstvo.
Neuspjeli britanski pokušaj invazije 1806.-1807. osnažio je samopouzdanje stanovništva. Buenos Aires 1810. formira vlastitu huntu i poziva ostale pokrajine da se pridruže. Različiti politički pogledi odugovlače formalnu objavu neovisnosti, a u međuvremenu Paragvaj proglašava vlastitu neovisnost. Konačno 9. srpnja 1816. Kongres proglašava neovisnost od Španjolske.
U drugoj polovici 19. stoljeća Argentina se razvija zahvaljujući modernijim poljoprivrednih tehnikama i izlasku na svjetsko tržište. U to vrijeme zajedno sa Brazilom i Urugvajom vodi rat protiv Paragvaja (1865 - 1870).
Većim dijelom kasnije povijesti izmjenjuju se vlasti i vojne diktature. Socijalne i političke prilike dovode do uspona Juana Peróna koji dolazi na vlast 1946 i provodi agresivnu politiku osnaživanja države. Veliku podršku dobiva od supruge Eve Perón, poznatije kao Evita Perón. Perónov drugi mandat prekida vojna grupa predvođena Eduardom Lonardijem 1955. i Perón odlazi u progonstvo no ostaje popularan u Argentini.
Tijekom 1960ih godina izmjenjuju se vojne i civilne vlasti, pokušavajući se nositi sa smanjenim ekonomskim rastom i socijalnim problemima. Cijelo desetljeće traju sukobi peronista i antiperonista. Uz potporu pristaša Perón se vraća iz progonstva i osvaja pobjedu na izborima 1973. Umire 1974. a vlast ubrzo preuzimaju militaristi. Država ostaje pod pritiskom ekonomskih problema i rastućeg terorizma.
Ponovo slijedi razdoblje diktature u kojem vojska provodi oštre mjere protiv svih koji joj se protive. Proces je poznat pod nazivom "prljavi rat" i odnosi velik broj života uz kršenje ljudskih prava. Konzervativnije liste navode između 10 000 i 30 000 "nestalih" osoba - uhićenih i potajno ubijenih bez suđenja u razdoblju 1976.-1983. Militaristički režim osim protivljenja stanovništva dolazi u krizu i zbog nerješavanja ekonomskih problema, korupcije, te poraza od Ujedinjenog Kraljevstva u ratu za Falklandske otoke 1982. Pod pritiskom javnosti dozvoljava se osnivanje političkih stranaka, polako vraćaju političke slobode, te 1983. raspisuju demokratski izbori.
Inscription à :
Articles (Atom)